Skip to main content

Da li je vaše dete hiperaktivno?

Šta je hiperaktivnost i kako (na osnovu čega) roditelji mogu da znaju da li je njihovo dete hiperaktivno, odnosno da ima problem?

Ukoliko dete u količini i intenzitetu motoričke aktivnosti trajno odstupa od svojih vršnjaka, postoji mogućnost da se radi o hiperaktivnosti.

Hiperaktivnost je poremećaj nedostatka inhibicije ponašanja, preterane i situaciji neprilagođene aktivnosti i impulsivnosti. Drugim rečima hiperaktivnost je nesposobnost da se reguliše nivo aktivnosti u skladu sa zahtevima situacije. 

Klasičan primer hiperaktivnog deteta je dete koje stalno žuri, počinje da radi zadatak pre nego što je dobilo uputstvo, “čačka” sve moguće predmete u svojoj blizini, lupka, kucka, klati nogama, klati se za stolom, skače s teme na temu, ne završava započeto, krevelji se, pravi višak pokreta bez potrebe, ne može da se skrasi na jednom mestu, ne može da zapamti i sledi uputstva koja su data, prekida vas, uskače u reč, lako odustaje i pre nego što proba da uradi nešto, brblja nešto samo sa sobom, ne promišlja ništa pre nego što kaže ili uradi pa često ispadne trapavo ili kaže nešto što je neprilagođeno situaciji itd. 

Često žele da oni budu ti koji komanduju drugima iako zaostaju za vršnjacima u emotivnom razvoju. Nije retka ni pojava tikova, loš san ili mokrenje u krevet.
 
Osobe sa ADD-om bez hiperaktivnosti bi se mogle opisati kao “sanjari” ili “vanzemaljci”. Mnoge od ovih osoba su povučene, letargične, žive u svom svetu, sklone su dnevnom sanjarenju….Drugi ih mogu smatrati lenjima ili nezainteresovanima, ili misle o njima da su inteligentni sanjari ali “izgubljeni u vremenu i prostoru”. Deca sa ADD-om ne prave probleme kao ona hiperaktivna i impulsivna i zato njihovi problemi često bivaju otkriveni tek kasnije, kada dođe do izražaja njihov školski neuspeh. ADD je češći kod devojčica, koje su sklonije da budu dobre i poslušne i ne prave probleme kao deca sa ADHD-om, tako da se može desiti da problem ostane neprimećen. ADD deca su, za razliku od ADHD dece veoma senzitivne, anksiozne osobe sa niskim samopoštovanjem. Roditelji imaju potrebu da ih nekako “prodrmaju” , probude i podstaknu da daju nešto od sebe. Najčešće im dobro ide u oblasti umetnosti, muzike, sporta i sl. Tada se fokusiraju na ono što vole, a zapostavljaju obavezno gradivo.

Comments

Popular posts from this blog

Radica Ristić Stojilković Diplomirani master psiholog, kognitivno bihejvioralni psihoterapeut pod supervizijom. Autor je više naučnih radova iz različitih oblasti psihologije, a trenutno je u procesu izrade doktorske disertacije. kontakt telefon: 0628734474 kontakt e-mail: psiholoskosavetovalistenis@yahoo.com skype: psiholoskosavetovalistenis Maja Todorović Diplomirani master psiholog, kognitivno bihejvioralni psihoterapeut pod supervizijom. kontakt telefon: 0643759430

Šta je ADHD, a šta ADD?

ADD i ADHD su skraćenice za Attention Deficit Disorder i Attention Deficit Hyperactivity Disorder. Ovi termini se odnose na deficit pažnje sa ili bez hiperaktivnosti.  Deca sa ADD problemom ispoljavaju tri osnivne karakteristike u ponašanju:   1. Selektivna pažnja i memorija: Najčešće imaju dva ekstrema pažnje. Odlično mogu da se fokusiraju na nešto što je njima zanimljivo ili u situacijama koje su nove i interesantne (Najčešće nemaju veze sa školom. Uglavnom su u pitanju video igrice ili TV), ali imaju izrazito lošsu koncentraciju kada treba da obavljaju svakodnevne, posebno školske aktivnosti. Ovoj deci selektivna je i memorija. Od pročitanog teksta ona obično zapamte stvari koje većina dece ne zapamti, ali propuste da memorišu ono što drugi memorišu. Pamte ono što je njima interesantno, a ne ono što je potrebno da zapamte. 2. Rasejanost: Lako ih omete bilo koja spoljašnja stimulacija ili neka ideja koja nema veze sa zadatkom koji obavljaju. 3. Impulsivnost: Reagu

Svake večeri radite na tome da budete srećniji - veoma jednostavno

“Profesor započe čas tako što uze u ruku čašu punu vode. Podiže je u vis tako da svi mogu da je vide i upita: – Šta mislite koliko je teška ova caša? – 50 gr…100 gr… 125 gr… – nagađali su studenti. – Istina je u stvari da ni ja ne znam. i dok je NE izmerimo ne možemo biti sigurni – rekao je profesor. Ali ja sam hteo da vas pitam nešto drugo. Šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu, recimo nekoliko minuta? – Ništa! – odgovoriše studenti. – Dobro. A šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu ceo sat? – ponovo zapita profesor. – Počeće da vas boli ruka – brzo odgovori jedan student. – Tačno. A sada, šta će se desiti ako je držim ovako ceo jedan dan? – Ruka će od takvog napora početi jako da vas boli, a moguće je da će vam se ukoćiti mišići, možda će vam se ruka čak i paralizovati. I vrlo je verovatno da ćete osetiti potrebu da hitno odete kod lekara. – Vrlo dobro – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to dešava, šta mislite da li se promenila težina čaše? – Ne! – o